ORISON SWET MARDEN

 

Prevela – Jelka Plivelić 1925, Zagreb

Knjiga

UPOZNAJ I USAVRŠI SAMOGA SEBE

 

PREDGOVOR

Izašla je evo iz štampe na hrvatskom jeziku peta knjiga velikog američkog pisca Mardena. I ako bi mi razmjerno slaba prođa tih knjiga morala kadšto oduzeti srčanost, to se i opet usuđujem pružiti svome milome narodu novu knjigu ove vrsti. U tome me hrabre izjave pojedinaca, oduševljenih lijepim mislima, koje su crpli iz djela Mardenovih.

Pada mi na um svećenik, koji mi govoraše: “Gospođo, iz vaših knjiga uzimam mnogu rečenicu za svoje eksorte i predavanja.” Spominjem se i obrtnika, koji mi je kazao: “Gospođo, kroz godinu dana nosio sam uza sepo koju od Vaših knjiga. Kadgod bi se osjetio malodušnim, pročitao sam po koji redak iz njih i malodušnosti bi nestalo.” U ušima mi zuje rečenice mlade kolegice koja mi je priznala, da je samo čitanje mojih knjiga uzrokom, da se je unatoč nepovoljnih prilikaodlučila za više nauke. “Uvjerena sam”, nastavljaše ona, ” da ću uspjeti, budem li se držala lijepih nauka, koje sam čitala u njima.” Jedna pak gospođa kazala mi je “Kadgod se spremam na počinak, mećem ispod jastuka jednu od Vaših knjiga. Iz nje čitam nekoliko redaka prije nego zaspim, a kada se probudim prvo mi je, da zavirim u nju. “

Ove i slične izjave nukaju me, te odlučih da izdam i ove godine jednu knjigu, da prema svojim silama prinesem i ja nešto k tisućogodišnjoj proslavi svoje mile domovine. Dao Bog, da bude primljena onom ljubavlju, kojojm je i ja predajem javnosti.

Jelka Plivelić

—

SADRŽAJ

1. Probuđenje čovječje nutrine

2. Pazi na se!

3. Opominji sam sebe!

4. Skupa štedljivost

5. Vladanje u porodici

6. Dobro srce

7. Hladna krv

8. Otac i sin

9. Majka

10. Priroda kao izvor radosti

11. Kako ćeš sebi podložne potaknuti na rad?

12. Ništa nije nemoguće!

13. Stalan cilj

14. Radi i čekaj!

15. Ne potcijenjuj sitince!

16. Prokletsvo nerada

17. Vrijednost zapreka

18. Gdje je čovjek?

19. O izboru zvanja

20. Odvažnost

—

Probuđenje čovječje nutrine

U nekoj dječjoj priči spominju se jelen, koji je živio zatočen u ogradi, a život u otvorenoj šumi nije poznavao. Ovim svojim životom bio je sasvim zadovoljan. Tako ga jedne noći nagovori neko psetance, da preskoči ogradu, te mu pokaže u lijepoj šumi i na livadamadruge jelene, koji uživahu slobodu. U prvi mah zatočeni jelen ne pomisli, da bi i on mogao živjeti takvim životom, zato se povrati u svoju ogradu. No kada isporedi tjesnoću sa maločas viđenim prostorom i slobodom, strese rogovima i potrči u slobodu, koja mu je bila tako blizu. Sada postade ono, za što je po prirodi bio određen: jaka, ponosna i slobodna životinja u slobodnoj prirodi. Tek sada je upoznao, zašto je stvoren. Bez tog izleta ne bi se možda nikada probudilo što je drijemalo u njemu. Njegova prvobitna jakost nije se time povećala, već je samo postao svjestan, da ju imade. Od sada se tek zaželio da ovu jakost iskoristi.

Kako u ovom jelenu tako i u svakom pravom čovjeku ima jakosti, ponosa i slobode. Treba samo probuditi ova svojstva. Treba svladati zapreke, kojih još dosad nijesmo svladali. nijedan se čovjek neće zadovoljiti da živi običnim životom, čim pozna, da je božanskog podrijetla. Tada mu poraste snaga, o kojoj prije ni slutio nije, da je u njemu. Od sada će uvijek težiti na nešto veće.

Tko je jednom spoznao, da je pravda i istina, koja je u njemu, božanskog izvora, da je u neprestanoj vezi sa Svemogućim, taj osjeća, kako božanska jakost struji njegovim bićem. Takav čovjek nikad ne će posumljati o mogućnostima, koje su u njemu. Znade, da njegov zemaljski život potječe od Boga i stoji pod Njegovom zaštitom.

Svako otkriće novih darova i novih sposobnosti u nama jest pobuda za nove težnje i nova djela.

Iskustvo pokazuje, da je mnogi čovjek postigao više, nego je i sam slutio.To nauči, da u svakom čovjeku, pa imao on i te kakvi uspjeh, drijemaju još mnoge neotkrivene mogućnosti. Čovjek, kakav možeš da budeš, a ne kakav jesi, od najveće je važnosti za tebe. Ne iskoristiti skriveno blago bila bi velika šteta. Da si trgovac, nikada ne bi ostavio, da ti velika svota novaca leži  bez koristi u pretincu. Znaš, da u sebi nosiš blago. Zašto ga ne ukamatiš? Zašto se bez koristi mučiš, kada ti blago stoji na raspolaganje?

Pokušaj da izvadiš iz sebe što se više može! Znaš, da to dosada činio nisi. Svjestan si, da imaš sposobnosti. Osječaš ih u sebi. Slutiš, kako ti neki unutarnji glas govori da se u tebi krije mnogo veći čovjek, nego se dosele pokazao. Zašto ga ne probudiš? Možda je ovo neiskorišćeno skriveno ispod naslage dvojbe, nedostatna pouzdanja u se, bojažljivosti, straha, brige, nesigurnosti, mržnje, ljubomora, osvete, zavisti, sebičnosti. Sve se to dade ostraniti i izravnati pravilnim mišljenjem.

Kako se često dogodilo, da su se ljudi, koje su držali nesposobnima, iznenada promijenili, te postali ljudi odvažni, šta više vođe i dobrotvori drugih. Nešto je nihov duh potreslo i oni su izašli iz tame na vidjelo, podigli se iz nizine u visinu i postali velikani. Da to nije bila kakva knjiga, predavanje ili Božje rasvjetljenje? Nešto je djelovalo  na njih toliko , da se sami vidješe u pravom svjetlu.

Obraćanje Savla u velikog apostola Pavla najjasniji je primjer, što može učiniti božanska mislost i svjetlost.

Koliko bi promjena nastalo u čovječanstvu, kad bi to božansko svjetlodjelovalo na sve one, koji lutaju stramputicom, sve nevaljalce, nesposobne pale, očajne, bojažljive, na putu krjeposti zaostale! Kad bi ova božanska iskra, koja zapaljuje novo svjetlo u srcu čovječjem poživinčene stvorove načinila ljudima, nevaljalce, pijanice i zločince dobrim građanima, jednim bi mahom nestalo sa zemlje nevolje i očaja.

Tko u sebi otkrijebarem nešto od božanske sile i prilike, po kojoj smo stvoreni; kome postaje jasno, zašto nas je Bog stvorio, taj će mirovati nastojeći da postane što sličniji svome uzoru Bogu predobrome. U tome nastojanju neće nikada uspjeti onaj, ko ne će da promijeni život prost, nizak i puten.

Svijet ima pravo da traži od onoga, koji je barem djelomice postao svjestan, da je stvoren od Boga i za Boga, da bude jak, da svoje dužnosti vrši bolje od drugih, da mu bude stalo, da se pokorava zakonu Božjemu više od onoga, koji do tog uvjerenja nijejošte došao. Svijetu su mnogo potrebniji ljudi koji su podobni drugima uliti oduševljenje, od velikih zakonodavaca, ljekara i državnika.

Tko je u sebi spoznao jakost i sposobnosti svoje, bilo bi bu nemoguće zadovoljiti se polovičnim životom, kojim je dosada živio. Taj bi se svom snagom otimao običnom životu, kojim je do ovoga otkrića došao.

Možda bi odrastao u okolnostima, koje su tvojim sposobnostima smetale da se razviju. Odjedared je nešto bacilo novo svjetlo na tvoju pravu narav. Onda si tek vidio, da nijesi ono bojažljivo stvorenje, za kakvo si se i sam držao. Dogodilo se nešto, što je probudilo u tebi drijemajućeg lava.

Svima je poznato, da za posljednih stotinu godina nije pronađeno ni jedno novosvojstvo, nijedno novo počelo u kemiji, niti se jedan fizički zakon promijenio. Pa ipak, koja su čudesao tkrili učenjaci i izumitelji iz davno već postojećih zakona.

Newton poznavao je ista počela, njemu su stajali na raspolaganju iisti kemički i fizički zakoni, kojima Edison danas radi, pa ipak je Edison izumio sto puta više od Newtona.

Čovječja je narav danas ista, koja je bila i prije stotinu godina, pa ipak koliko je toga otkriveno danas, o čemu ljudi prije sto godina nijesu imali ni pojma. Kako li su se razvile čovječje sposobnosti! Nezadovoljstvo s onim, što smo postigli, pokazuje, da još nijesmo otkrili sva unutarnja vrela. Doklegod nas ono, što smo učinili, ne zadovolji, imamo svjedočanstvo, da je u nama jošte više toga, što valja otkriti.

Slutimo, da postoji u životu neka uzvišena ljepota, do koje još nijesmo doprli, jer jošte zadovoljni nijesmo. Slutimo, da će tek otkriće ove ljepote zadovoljiti nutarnju težnju, te ugasiti našu duševnu žeđ.

Veće, uzvišenije, krasnije biće, u koje bismo se, kako slutimo i znamo, morali razviti, ne stoji u onome sitnome biću, koje smo sada. Ovo sadašnje biće moramo osloboditi i iskoristiti. Nijedan čovjek ne može biti zadovoljan, dokle god ga uznemiruje onaj dio božanskoga uzora, koji nam je usađen u duši i koji gledamo u časovima oduševljenja. Ono, što smo već u sebi otkrili, pokazuje, da u nama postoji još mnogo veća i uzvišenija cjelina, koju još otkriti moramo. To je svrha našega života. Na zemlji smo zato, da se što više približimo uzoru Boga-čovjeka.

Znademo, da smo slika i prilika Božja. Ovu sliku i priliku valja iznijeti na površinu – na vidjelo. Zamijetili smo tek jedandio onoga, što nam nagoviješta moguću cjelost. Da duhom ne klonemo, daruje nam Providnost velikane. Na taj način pokazuje nam , koje se mogućnosti kriju u čovjeku. To nas učvršćuje u nastojanju, da postanemo što sličniji svome najuzvišenijem idealu – Bogu.

Treba da nastojimo, kako ćemo sebe proizvesti uzorna, nesebična, Krista slična čovjeka, čovjeka, koji je svjestan, da je potekao od Boga i da se ima opet vratiti Bogu.

 

Pazi na se!

Malo imade ljudi , o kojima se može kazati, da su jaki! Takovi su samo oni, kojima polazi za rukom sve, što poduzmu; koji svom snagom nastoje oko zadatka života; kojima je u svako doba moguće da proizvedu najbolje bez nepotrebna rasipanja snage i koji iskoriste svaku zgodu uvjereni, da će im zaista poći za rukom.

Hoćemo li se uzdržati na visini svoje radinosti i u svako vrijeme ravnati svojim sposobnostima po volji, moramo ne samo razborito živjeti već i razborito poštivati sami sebe.

Netko je jednom kazao, da onaj koji se zlim životom sam ponizuje, huli Boga, jer je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, a o svršetku stvaranja kaže se: “I pogleda Bog sve, što je stvorio i vidje, da je dobro.”

Malo imade ljudi, koji na pravi način poštuju sami sebe. Oni ne cijene dosta mogućnosti, koje su im u srce usađene. Odatle dolazi, da staza njihova života nije dosta uzvišena ni dosta dugačka.

Ne možemo dohvatiti visine, za koju nas je Bog stvorio ako mislimo bez prestanka na svoju slaboću i pogrješke, mislimo li, da smo od svoji pređa naslijedili neizlječivu slabost, držimo li, da nijesmo ni za što osobito stvoreni ni određeni, pretjerujemo li naše nedostatke i pogrješke. U tom slučaju dogodit će nam se, da ćemo na ovu nisku i nesavršenu sliku o sebi tako dugo misliti, dok joj i zbilja slični postanemo.  Ako neprestano mislimo o slabosti svojoj, postat ćemo slabi jer “Čovjek je takav, kako o sebi misli.”

Želiš li da od tebe postane dobrošto, tvoje misli ne smiju biti nikada ni manje, ni niže od ideala, za kojim težiš. Misli, da si dobar, zdrav, lijep, plemenit. Ne dopusti, da ti štogod manjka, već drži da posjeduješ sva svojstva, koja želiš da imaš.

Bori se protiv toga, da bi u sebi gledao ono, što te ponizuje. Gledaj se u pravoj slici. Onoj, koju je Bog gledao, kada te je stvarao, a ne onoj, koju je tvoje neznanje, tvoja nepovoljna okolina, tvoje bolesne misli i tvoj zao život prouzrokovao. Mnijenje koje imadeš o sebi, mnogo je važnije od onoga, što drugi o tebe misle.

Hoćemo li iz sebe crpsti najbolje, hoćemo li učiniti najviše što nam je moguće, to moramo posvetiti ne samo veliku pažnju svojim mislima nego i svome tijelu. Da postignemo mnogo valja nam razborito njegovati i tijelo, te nastojati da ga razvijemo do najveće snage i ljepote.

Mnogi ljudi, koji drugima ne bi nikada ništa učinili nažao, zanemaruju sebe. Ne misle na svoje zdravlje, za svoje tijelo, ne štede snagu. Dobri su sluge za druge, a rđavi gospodari za sebe.

Učiniti drugima što više što više dobra lijepa je crta značaja – no istu dužnost imamo i i prema samima sebi. Jednako je zlo, ako ovu dužnost zanemariš prema sebi, kao da si je zanemario i prema drugima. Sveta je dužnost svakog čovjeka, da svoje tijelo i dušu drži u najbljem stanju. Inače neće moći zadatak, koji mu je određen od Boga potpuno izvršiti.Istrošiti ili uništiti se vlastitom krivnjom, velik je grijeh. U tom slučaju nećemo moći ispuniti životni zadatak, ni svladati teškoće koje iznenada banu.

Mnogo ima ljudi, koji su snabdjeveni osobitim sposobnostima pa ipak ne čine ništa osobito. Razočaraju mnoge, koji ih poznaju. Uzrok je tome, što ne nastoje da se uzdrže u pravom duševnom i tjelesnom raspoloženju.

Ima ljudi, koji uvijek ostaju na onoj razini naobrazbe, na kojem suu bili kad svršiše školu. Nisu ni malo napredovali. Što više, neki su od njih i nazadovali. Ovi ljudi obično ne shvaćaju zašto ne napreduju, ali tko ih poznaje, odmah vidi, da sebe zanemaruju i u duševnom i tjelesnom pogledu, da neuredno žive i da imaju običaje, koji ih ponizuju.

Svuda susrećemo ljude, kojima manjka životna snaga, radinost, oduševljenje i polet. Oni se nikada ne raduju svojem poslu, nego ga vrše mehanički i to samo zato, jer ga moraju vršiti.

Svaki industrijalac nastoji, da što manjom snagom i troškom, što manjim trenjem i trošenjem strojeva proizvede što više. No mnogi, koji razborito i korisno umije da raspolaže uloškom prema dobitku, koji želi postići u poslu, nema ni pojma o razboritom i štedljivom poslu, kada se radi o njegovoj vlasitoj snazi.

Mnogi su ljudi u neprestanoj borbi sami sa sobom. Oni su svoji najveći dušmani. Od svojih sposobnosti očekuju mnogo, ali da bi se potrudili ove sposobnosti upotrijebiti i usavršiti, ne pada im na um. Ili suviše ugađaju tijelu, ili ga sasvim zanemaruju. Ne zna se, što je gore.

 

 

… nastavit će se:)