Dio iz knjige

Viktor E. Frankl – Knjiga – Čovjekovo traganje za smislom

(Knjigu možete naručiti kod izdavača – Planetopija.hr)

Slavni neurolog i psihijatar opisuje osobno iskustvo iz koncentracijskih logora i kako je, unatoč poniženju i patnji, uspio reći “DA” životu.

Ravnodušna radoznalost prevladala je i u Auschwitzu, odvajajući um od okoline koju je onda sagledavao svojevrsnom objektivnošću. U to smo vrijeme ovo stanje svijesti čuvali kao zaštitno sredstvo. Zanimalo nas je što će se dogoditi sljedeće; i koje će biti posljedice, recimo, toga što smo stajali na zraku, na kasnojesenskoj hladnoći, goli golcati i još mokri od tuširanja. U nekoliko sljedećih dana naša je radoznalost prerasla u iznenađenje; iznenađenje što se nismo prehladili.
Novopristigle su čekala mnoga slična iznenađenja. Liječnici među nama najprije su naučili da priručnici lažu. Negdje je stajalo da čovjek ne može izdržati bez određenog broja sati sna. Pogrešno! Bio sam uvjeren da neke stvari jednostavno ne mogu: ne mogu spavati bez ovoga, ne mogu živjeti bez onoga.

Spomenuo bih još nekoliko sličnih iznenađenja glede naše izdržljivosti: nismo mogli prati zube, no unatoč tome i teškom nedostatku vitamina, imali smo zdravije desni nego ikad prije. Istu smo košulju morali nositi pola godine sve dok ne bi sasvim prestala nalikovati na košulju. Danima se nismo mogli oprati, čak ni djelomično, zbog zaleđenih cijevi, no rane i ogrebotine
na rukama prljavim od rada na zemlji nisu se gnojile (osim ako se nije radilo o ozeblinama).

Proveo sam neko vrijeme u baraci s tifusarima koji su imali vrlo visoku temperaturu i često su buncali, a mnogi su bili i na samrti. Nakon što je jedan tek umro, bez ikakve sam emocionalne uzrujanosti promatrao scenu koja je uslijedila, a koja se ponavljala nakon svake smrti. Jedan po jedan, logoraši su prilazili još toplomu tijelu. Jedan bi zgrabio ostatke zbrčkanog obroka od krumpira; drugi bi zaključio da su drvene cokule trupla bolje od njegovih te bi ih zamijenio. Treći bi čovjek učinio isto s mrtvačevim kapu‐
tom, a četvrti bi bio sretan što može zgrabiti – zamislite samo! – komad užeta.
Sve bih to ravnodušno gledao. Na kraju bih tražio “medicinskog tehničara” da makne truplo. Kad bi to krenuo raditi, primio bi truplo za noge, ono bi palo u malen prolaz između dva reda dasaka koje su služile kao krevet pedesetorici tifusara, a onda bi ga odvukao preko kvrgavog zemljanog poda prema vratima. Dvije stube koje su vodile prema van uvijek su nam bile
problem jer smo bili iscrpljeni zbog kroničnog nedostatka hrane. Nakon nekoliko mjeseci boravka u logoru tim smo se stubama, visokim petnaestak centimetara, mogli popeti samo ako bismo se rukama primili za dovratak i
povukli prema gore.
Čovjek s truplom približavao se stubama. Umorno se uspio popeti. A onda truplo: najprije stopala, onda trup i, na kraju – uz sablasno štropotanje – glava trupla udarila je o dvije stube.

Apatija, otupljivanje emocija i osjećaj da čovjeku više nije stalo, bih su simptomi koji su se javljali u drugoj fazi logoraševih psihičkih reakcija i zbog kojih je s vremenom postao neosjetljiv na batine koje je dobivao iz dana u dan, iz sata u sat. Zahvaljujući toj neosjetljivosti, logoraš se ubrzo zaogrnuo neophodnim zaštitnim oklopom.
Batine su slijedile za najmanju provokaciju, a često i bez ikakva razloga.
Primjerice, kruh se dijelio na radnome mjestu i morali smo stati u red da bismo ga dobili. Jedanput je čovjek koji je stajao iza mene malo stršao iz reda i to se narušavanje simetrije nije svidjelo jednom od SS-ovih čuvara. Nisam znao što se događa u redu iza mene, a ni u čuvarevoj glavi, no iznenada sam dobio dva udarca u glavu. Tek sam tad primijetio čuvara uz sebe koji je vitlao palicom.
U takvim trenucima nije fizička bol ta koja najviše boli (a to se jednako odnosi i na odrasle i na kažnjenu djecu); najgora je mentalna agonija zbog nepravde, zbog bezrazložnosti čina.

Vjerojatno se pothranjenošću, usto što je bila glavni uzrok opće zaokupljenosti hranom, moglo objasniti i nepostojanje seksualnih potreba. Uz prvotno djelovanje šoka, ona se čini kao jedino objašnjenje pojave koja nije mogla promaknuti psihijatru u tim muškim logorima: za razliku od drugih strogo muških nastambi – kao što su, recimo, vojarne – bilo je vrlo malo seksualnih perverzija. Logoraš čak ni u snovima nije bio zaokupljen seksom iako je u njima izražavao svoje frustracije i finije, više osjećaje.
Kod većine logoraša primitivan život i napor koji je iziskivala neprestana usredotočenost na spašavanje žive glave, rezultirali su potpunim zanemarivanjem svega što tomu nije pridonosilo i objašnjavali su totalni nedostatak emocija.

Unatoč svoj nametnutoj fizičkoj i mentalnoj primitivnosti života u koncentracijskom logoru, duhovni se život ipak mogao produbiti. Osjetljivi ljudi koji su bili naviknuti na bogat intelektualni život možda su trpjeli veći bol (često su bili nježnije konstitucije), ali je zato njihovo unutarnje ja pretrpjelo manju štetu. Mogli su se iz užasne okoline povući u život unutarnjeg
bogatstva i duhovne slobode. Jedino se tako može objasniti očiti paradoks da su neki logoraši slabije građe bolje podnosili život u logoru od onih robusnije prirode.

Kako mu je unutarnji život jačao, tako je logoraš ljepotu umjetnosti i prirode doživljavao kao nikad prije. Katkad bi pod njihovim utjecajem zaboravljao svoje užasne okolnosti. Da je netko vidio naša lica kad smo na putu od Auschwitza u jedan bavarski logor ugledali vrhove salzburških planina kako blistaju na zalazećem suncu, kroz male prozore s rešetkama zatvoreničkog vagona, nikad ne bi povjerovao da su to lica ljudi koji su se prestali nadati životu i slobodi. Unatoč toj činjenici – ili možda baš zbog nje – zano‐
sili smo se prirodnim ljepotama koje su nam tako dugo nedostajale.

Četvrtog dana u nastambi za bolesne baš su me bili rasporedili u noćnu smjenu kad je dojurio glavni liječnik i pitao me želim li volontirati kao liječnik u drugom logoru s tifusarima. Protivno savjetu svojih prijatelja (i unatoč činjenici da gotovo nitko od mojih kolega nije ponudio svoje usluge), odlučio sam volontirati. Znao sam da bih u radnoj skupini brzo umro.
No ako sam morao umrijeti, moja je smrt mogla imati bar neki smisao. Mislio sam da bi nesumnjivo svrsishodnije bilo da kao liječnik pokušam pomoći drugovima nego da vegetiram ili na kraju izgubim život kao neproduktivan radnik, što sam tada bio.
Za mene je to bila jednostavna matematika, a ne žrtvovanje. No časnički namjesnik iz sanitarnog odreda potajno je naredio da se o dvojici liječnika koji će volontirati među tifusarima “posebno brine” prije njihova odlaska.
Izgledali smo tako slabo da se bojao kako će umjesto dva liječnika dobiti dva dodatna trupla.

Autsajderu je veoma teško shvatiti kako se malo polagalo na ljudski život u logoru. Zatočenik je već bio okorio, no vjerojatno je bio svjesniji tog potpunog prezira prema ljudskom životu kad su organizirali konvoj sastavljen od bolesnih ljudi. Mršava tijela bolesnih bacah su na kola s dva kotača koja su logoraši vukli miljama, često kroz mećavu, do sljedećeg logora.
Ako bi netko od bolesnih umro prije nego što bi kola krenula, svejedno bi bio ukrcan – popis je morao biti točan! Jedino je popis bio važan. Čovjek je bio važan samo zato što je nosio zatvorenički broj. Doslovno smo postali brojevi: mrtvi ili živi – to je bilo nevažno. Ono što je stajalo iza tog broja – čovjekova sudbina, prošlost, ime – bilo je još manje važno.

Logoraš koji je izgubio vjeru u budućnost – svoju budućnost – bio je osuđen na propast. S gubitkom vjere u budućnost izgubio je i duhovnu kontrolu; pustio se i tako izložio mentalnom i fizičkom propadanju. Obično se to događalo prilično nenadano, u obliku krize, sa simptomima koji su svakom iskusnom logorašu bili dobro poznati. Svi smo se bojali tog trenutka – ne zbog sebe, što bi bilo besmisleno, nego zbog naših prijatelja. Obično je počinjalo tako da logoraš jedno jutro odbije obući se i oprati ili izaći na
mjesto za smotru. Nikakva preklinjanja, udarci i prijetnje nisu djelovali. Jednostavno je ležao, gotovo bez ikakvog pokreta. Ako je kriza bila uzrokovana bolešću, odbijao bi da ga odvedu u bolnicu ili da učini bilo što što bi mu moglo pomoći. Jednostavno bi odustao. Ležao bi ondje, u vlastitom izmetu, i ništa mu više ne bi smetalo.

Od onog trenutka kad smo shvatili smisao patnje, prestali smo umanjivati i ublažavati logorsku torturu ignoriranjem, gajenjem lažnih iluzija ili širenjem umjetnog optimizma. Patnja je postala zadatak kojem nismo htjeli okretati leđa. Uvidjeli smo njegove skrivene mogućnosti, mogućnosti koje su pjesnika Rilkea navele da napiše: “Wie viel ist aufzuleiden!” (“Koliko patnje treba odraditi!“) Rilke je govorio o “odrađivanju patnje” kao što bi ostali govorili o “odrađivanju posla”. Mi smo je morali odraditi puno. I stoga je bilo važno suočiti se s njom u cjelini i što manje se izlagati trenucima slabosti i kradomičnim suzama. No nije bilo razloga sramiti se suza, zato što su suze svjedočile o čovjekovoj najvećoj hrabrosti, hrabrosti da pati.
Malobrojni su to shvaćali. Neki su postiđeno povremeno priznavali da su plakali, poput druga koji mi je na pitanje kako se riješio edema priznao: “Isplakao sam ga iz tijela.”

Sada dolazimo do treće faze logoraševih mentalnih reakcija: psihologije logoraša nakon oslobođenja. No prije toga pozabavit ćemo se pitanjem koje se često postavlja psihologu, osobito kad ima vlastita iskustva: Što nam možete reći o psihičkom ustroju zatvorskih čuvara? Kako je moguće da se ljudi od krvi i mesa prema ostalima ponašaju onako kako su mnogi logoraši rekli da su se prema njima ponašali? Kad čuje te priče i kad u njih povjeruje, čovjek se mora zapitati kako su se, s psihološkog stajališta, te stvari uopće mogle događati. Da bih odgovorio na to pitanje, bez puno obrazlaganja, moram istaknuti nekoliko stvari:
Prvo, među čuvarima je bilo sadista, sadista u čistom kliničkom smislu.
Drugo, te su sadiste uvijek odabirali kad je bio potreban doista bezobziran odred čuvara.
Na gradilištu bi zavladalo veliko veselje kad bi nam (nakon dva sata provedena na cičoj zimi) dopustili da se nekoliko minuta grijemo ispred pećice ložene grančicama i komadićima drveta. No uvijek bi se našli neki predradnici koji su uživali u tome da nam oduzimaju tu udobnost. Kako im se samo na licu odražavalo zadovoljstvo kad ne samo da bi nam zabranili da stojimo
ispred peći nego bi je čak prevrnuli i izbacili predivnu vatru u snijeg! Kad bi se netko zamjerio SS-ovcu, uvijek je u njihovim redovima postojao čovjek poznat po strasti prema sadističkome mučenju, i po visokoj specijaliziranosti za nju, kojem bi slali nesretnog logoraša.
Treće, osjećaji većine čuvara otupjeli su. tijekom mnogih godina kakosu, u sve većoj količini, svjedočili brutalnim logorskim metodama. Ti moralno i mentalno ogrubjeli ljudi barem su odbijali aktivno sudjelovati u sadističkim mjerama. Ali nisu sprečavali ostale da ih provode.
Četvrto, mora se reći da je i među čuvarima bilo onih koji su nam se znali smilovati. Spomenut ću samo zapovjednika našega logora. Nakon oslobođenja otkrilo se – samo je logorski liječnik, koji je i sâm bio logoraš, za to znao prije – da je taj čovjek iz vlastitog džepa izdvajao poprilične sume novca kako bi, u najbližem trgovištu2, nabavljao lijekove za svoje logoraše.
No viši upravitelj logora, logoraš kao i mi, bio je nemilosrdniji od bilo kojeg SS-ovca. Tukao je ostale logoraše kad bi mu se pružila i najmanja prilika za to, dok zapovjednik logora, koliko ja znam, nikad ni na koga od nas nije podigao ruku.
Očito je da nam sama spoznaja je li netko bio zatvorski čuvar ili logoraš ne govori gotovo ništa. Ljudska se dobrota može naći u svim skupinama, čak i u onima koje bi se kao cjelinu lako moglo osuditi. Granice između skupina preklapale su se i ne smijemo pokušavati pojednostavniti stvari i reći da su ovi ljudi bili anđeli, a oni vragovi. Naravno, smatralo se pravim dostignućem ako su čuvar ili predradnik, unatoč svim logorskim utjecajima, bili dobri prema logorašima dok se, s druge strane, podlost logoraša koji se
loše ponašao prema svojim drugovima osobito prezirala.

Svi smo u logoru govorili kako nema te zemaljske sreće koja može nadoknaditi sve ono što smo propatili. Nismo se nadali sreći – nije nam ona davala hrabrost i smisao našoj patnji, žrtvi i umiranju. No ipak nismo bili spremni za nesreću. Ljudi su se teško nosili s razočaranjem koje je dočekalo popriličan broj logoraša, a ni psihijatru nije bilo ništa lakše pomoći im da ga prebrode. No to ga ne bi trebalo obeshrabriti; naprotiv, trebalo bi mu poslužiti kao dodatan poticaj.
Za svakog oslobođenog logoraša dođe dan kad, razmišljajući o svojim logoraškim iskustvima, ne može više shvatiti kako je sve to izdržao. Kao što je i dan njegova oslobođenja na kraju došao, kad mu je sve djelovalo poput predivna sna, tako je došao i dan kad su mu logoraška iskustva izgledala samo kao noćna mora.
Vrhunsko iskustvo za čovjeka koji se vratio kući predivan je osjećaj dase, nakon svega što je propatio ne mora bojati više ničeg – osim Boga.